Životopis Eduarda Čalića
calic4.jpg

EDUARD ČALIĆ (Marčana, 14. X. 1910. - Salzburg, 29. VIII. 2003.)


Mora se dobro poznavati određenu povijesnu situaciju da bi se shvatila sudbina neke zemlje pa cijenilo ono što je njezino pučanstvo učinilo za tu zemlju, a time i za sebe. A to se postiže - u prvome redu - poznavanjem sadržaja baštine, odnosno kulture pa rezultata znanosti. U tom pogledu nezamjenjivi su historiografija i historiografi. Da je to tako svjedoči svojim veoma dugim plodnim trajanjem života dopisni član naše Akademije, dr. Eduard Čalić, Istranin.


Rođen je 14. listopada 1910. u Puli, u uglednoj i imućnoj hrvatskoj obitelji, koja je, potom, živjela u obližnjoj Marčani; ovdje je E. Čalić krenuo u pučku školu.


No, sve se promijenilo 1918. kada je Istru i susjedne krajeve okupirala Kraljevina Italija. A još kad su i fašisti počeli trasirati put prema vlasti, Čalići su medu prvima primorani napustiti zavičaj (1921.), postavši dio stotinjak tisuća prognanih Hrvata i Slovenaca. Tako je Čalić osnovnu školu završio i gimnaziju započeo u Sušaku (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca), gradu blizancu tadašnje Rijeke (Kraljevina Italija). Maturirao je u Karlovcu (1931.), a diplomu pravnika stekao u Zagrebu (1937.). Isticao se znanjem, pa ga je prof. Bazala uputio na poslijediplom­ski studij u Berlin. Kako je od 1936. suradnik zagrebačkoga uglednog dnevnika Novosti, od 1939. dopisnik je iz Velikonjemačkoga Reicha.

calic2.jpg

Fašistički teroristi u zavičaju pokazali su mu svoj put, pa u nacističkoj sredini nije mogao ostati po strani: pomagao je politički, rasno i na druge načine progonjenim ljudima. Došao je kraj studija, branio je doktorat i tada - slom: otkriven je, pa su mu vlasti 1941. zabranile doktorsku promociju.


Uhićen je prigodom bijega iz Njemačke, u Berlinu utamničen i zatočen u konclogoru smrti Sachenhausen-Oranieburg (od 1942.). No, nije se predao sudbini: povjerenik je (naravno, tajni) jugoslavenskih logoraša i član međunarodnoga komiteta pokreta otpora. Uspio je na životu dočekati slobodu 4. svibnja 1945. pa u Crvenome križu do 1946. surađuje u vraćanju preživjelih logoraša u njihovu domovinu.


Do 1975. živi u Zapadnome Berlinu, potom u Parizu, ali od 1959. novinar je komentator u svjetskim razmjerima uglednog pariškog lista Combat te suradnik novinske agencije Opera Mundi. Čalić je ušao u svjetsku povjesnicu vrhunaca novinarstva. Uz ostalo, upravo je on svijetu otkrio: Kina ima atomsku bombu; bio je izvjestitelj sa sudbonosne Pariške konferencije mira 1947. na kojoj se odlučivalo i o budućnosti njegova zavičaja, Istre. Objavio je znatan broj novinskih serijala i članaka trajne vrijednosti, jer su istraživačkoga, analitičkoga karaktera, no, mnogi od njih danas imaju i vrijednost vrela.

calic7.jpg

Slijedeći je bio Čalićev korak - korištenje novih oblika medija, tada veoma popularnoga radija, pa je izvedeno više njegovih drama u raznim zemljama (npr. o velikome afričkome istraživaču i znanstveniku A. Schweitzeru), ali i drama s realizacijom na klasičan način, i to - čak! - u slavnoj Comedie francaise (o isto tako znamenitome J. Jauresu). Snimio je mnogobrojne dokumentarne i TV filmove. Čalić je svoje bogato filološko znanje pretočio u prevoditeljski opus, čiji je dio, npr., i Vojnovićeva Dubrovačka trilogija (na francuskom jeziku). Priređivao je i izložbe.
Autor je niza knjiga znanstvene i stručne vrijednosti, ali s njihovim sadržajima uspijeva i popularizirati povijesnu i politološku znanost; tiskane su u Argentini, Francuskoj, Japanu, Njemačkoj, bivšoj SFRJ, SAD, Republici Hrvatskoj.

calic5.jpg

Tako je među prvima u svijetu upozorio na bitno, novo značenje, npr., sibirskih prostranstava, Bliskoga istoka i Kine. U tom području objavio je više knjiga od stručne i opće publicističke vrijednosti, u više izdanja i na više jezika: Univers Polaire - Islam, Suez, Petrole (Pariz, 1955.), Le prophete et l'Atome (Pariz, 1956.), Roald Arnundsen, der letzte Wikinger (Düsseldorf, 1959.), La Chine grande puisance (Pariz, 1960.), J'ai vu vivre la Siberie (Pariz, 1966.), La Bulgarie pittoresque et moderne (Sofija, 1964.), Dijalog o nacizmu i globalizaciji (Rijeka, 1998., koaut. dr. S. Kulić), Svjedok stoljeća. Europa gledana s Balkana. Kritika koncepcije globalističkog revizionizma (razgovor, koaut. dr. D. Plevnik, Pula, 2002.), Od Hitlera do Bin Ladena. S čovječanstvom k vječnom miru (Pula, 2002.).

 

Godine 1963. u Zapadnome Berlinu obranio je doktorat. Ali i bez doktorske titule, u međuvremenu je u svjetskim razmjerima postao poznati povjesničar i politolog. Napose se bavio uzrocima Drugog svjetskog rata te njegovim razvojem i praktičnim posljedicama pangermanske, od 30-ih godina 20. st. vladajuće nacističke ideologije u Trećemu Reichu. Uz ostalo, objavio je i niz knjiga: Himmler et son Empire (Pariz, 1966.; Zagreb, 1982.), Hitler ohne Maske (Frankfurt na Majni, 1969.; dop. izd., Pula, 1985.), Le Reichstag Brule (Pariz, 1969.; 2. dop. izd. Luxembourg, Munchen, 1978.; 3. izd. prijevod, Beograd, 1986.); Der Reichstags­brand, eine wissenschaftliche Dokumentation (1, Berlin, 1971.; 2, Munchen, 1978., suautor), Reinhard Heydrich - Schlusselfcgur des Dritten Reiches (Dusseldorf, 1982.), Evropska trilogija. Atentat u Marseillesu i drugi svjetski rat (sv. 1-3, Zagreb, 1993.).


Ta je djela dr. Čalić izradio na temelju vrela, pa je u mnogo čemu npr. prvi razbio mit o nepostojanju holokausta u Trećem Reichu. Tako je, među prvima u svijetu, središnji francuski radio Republike Francuske u više nastavaka i u više navrata 1947. objavio Čalićev prikaz nacističkih konclogora nasilne smrti, a napose uporabe plina (Le troisieme front; potom je radio-tekst tiskan). Prvi je, npr. dokazao da su nacisti sami spalili Reichstag kako bi izazvali smrtonosne progone, da ubojstvo francuskoga ministra vanjskih poslova L. Bartoua i kralja Aleksandra Karađorđevića nisu organizirali ustaše već nacisti, itd.

Istranin se isticao i u društvenoznanstvenom području. Primjerice, bio je jedan od osnivača Međunarodnoga komiteta za znanstveno proučavanje uzroka i posljedica Drugog svjetskog rata u Luksemburgu; kao njegov dugogodišnji tajnik organizirao je i dva međunarodna simpozija u Zagrebu, u suradnji s Akademijom. Rezultati su objavljeni u dva Akademijina zbornika: Drugi svjetski rat i mir među narodima (1970.) i Snage i putovi mira (1978.).

Sve to i drugo pridonijelo je da je E. Čalić dobio i međunarodna priznanja - bugarski Red sv. Ćirila i Metoda I. reda, francusku Međunarodnu nagradu otpora za životno djelo, itd. Nagrada mu je 2002. bio i izbor za dopisnoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Dr. Eduard Čalić od 1984. živio je u Salzburgu (tu je i 29. kolovoza 2003. preminuo, u 93. godini života). Bio je u više navrata u osobnom kontaktu i u korespondenciji s nizom znamenitih ličnosti, u čiji red ulaze, npr., A. Camus, J. Cocteau, Mao Ce Tung, C. de Gaulle, H. Mann, J. Nehru, J. Broz Tito itd. Bio je i ostao u 20. i u počecima 21. st. najpoznatiji hrvatski povjesničar, politolog i publicist u stranome svijetu. Na najbolji mogući način - svojim bogatim znanstven­im, stručnim i popularizatorskim opusom te kao izraziti humanist i demokrat znatno je pridonio afirmaciji svoga istarskoga zavičaja, hrvatske domovine i svoga naroda.


Autor teksta: akademik Petar Strčić
(Objavljeno u Ljetopisu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 2003. 107/2004, str. 425-428)